MAJČINA REAKCIJA NA SINA KOJI JE IZ LJUTNJE RAZBIO OGLEDALO NAM SVIMA TREBA BITI PRIMJER

Ovo je bio moj hodnik prošli četvrtak. Razbijen. Oštar. Izdajnički. Ovo je bio moj hodnik. Moj je sin to učinio. Ponekad, zapravo, često, se stvari znaju razbiti – ne može ih se više popraviti. To vam oduzme dah u trenu.

Tako sam se i ja osjećala kada je moj sin uletio u kupaonicu, frustriran, ljut, bilo mu je dosta svega. Kada je odlučio zalupiti kupaonskim vratima ogledalo koje je bilo za njih pričvršćeno se smrskalo u milijun slomljenih komadića koji su beživotno svjetlucali na popodnevnom svjetlu.

Bila sam tiha. Pregledala sam štetu i duboko udahnula. Odvela sam psa van da se ne poreže, mačku sam stavila u podrum iz istog razloga. Izašla sam u dvorište te sam osjetila kako mi na oči naviru suze.

Zapanjujuće je koliko se sam može osjećati samohrani roditelj u ovakvim trenutcima. Shvatila sam koliko sam uplašena i razočarana. Je li se to upravo dogodilo? Da. Bilo je to stvarno.

Dok sam stajala i razmišljala o tome je li to indikacija njegovog razvijajućeg karaktera, čula sam njegove suze kroz prozor iznad mene, iz kupaonice. Njegova je duša boljela

Ni on to nije očekivao. Ljutnjo – ne sjećam se da sam te pozvala u svoju kuću. Zaista strašno. Prestravljujuće. Sramotno. Zabrinjavajuće. Uplašeno. Duboki uzdasi. Duboki uzdasi.

Ova te malena krhka duša sada treba. Ona treba da budeš tu za njega. Treba tvoje suosjećanje. Treba tvoju nježnu i snažnu ljubav. Idemo… Hajde, idi sada. Idi otvoriti ulazna vrata, prođi kroz staklo, poslušaj njegovu reakciju na tvoj dolazak, uoči kako su se malo otvorila vrata kupaonice, u procjepu ugledaj lice koje voliš najviše na svijetu, lice crveno i puno suza, njegov glas koji je odjednom jako tih:

Mama, nikada to neću opet napraviti. Jako mi je žao.“ Još suza, još jecanja. Takva nesigurnost na njegovom dragom licu. Hajde, idi sada. Idi do njega. Posjedni ga u svoje krilo. I ti plačeš. Čvrsto ga drži. Gledaj kako se privija uz tebe. Toliko žudi za tvojom ljubavlju.

Za tvojim prihvaćanjem. Pogledaj koliko je on još malen. Koliko je krhak njegov duh.Volim te. Na sigurnom si. Ovdje sam. Najgori je dio prošao. Imam te. Ovdje sam.

Volim te. Hajde… Reci mu o ljutnji. Reci mu odmah. Ljutnja je jako moćna stvar. Imaš pravo na svoju ljutnju. Ona peče. Može pročistiti. On kima glavom, osjeća to. Sada je upoznao ljutnju.

Postoji bolji način da pokažeš svoje osjećaje. Zajedno ćemo na tome poraditi… sutra. Ovdje sam da ti pomognem. Na sigurnom si. Nikada nisi sam u svojoj ljutnji. Nikada nisi sam u svojim strahovima.

Ovdje sam. Zajedno smo. Sada ćemo zajedno ovo počistiti. I počistili smo slomljene dijelove ogledala. Plakali smo i usisavali. Radili smo u tišini. Pažljivo. Bio je to promišljeni rad.

Ponekad se stvari razbiju. Ponekad ih mi razbijemo. No nije važno to razbijanje, kako i zašto. Naša je reakcija na to ono što je važno. Hoće li nas ubiti? Hoće li nas navesti na okrivljavanje i kažnjavanje?

Hoće li nam pomoći da se sjetimo kako voljeti? Hoće li nas gurnuti na put suosjećanja preko zapreke i ideje da je „nešto dobro“, a „nešto loše“, u svijetlo ljubavi? Da, ljubavi.

Hajde, idi sada. Uzmi svoje dijete. Nauči i pokaži. Živi. To je ljubav. Sada… Idi.