OVO JE MAJČINSTVO: BRUTALNO ISKRENO PISMO O KOME SVI PRIČAJU

Šta se zaista krije iza savršenih porodičnih fotografija na društvenim platformama?

Dečiji osmesi, zadovoljni roditelji, sama sreća koju deca donose, ta idilična porodična slika nam se svakodnevno servira. 

Ali da li je sve zaista tako, da li su te mame super-mame, a deca poslušna i vredna, ili je to Instagram predstava? Kako majčinstvo zaista izgleda, i sa čime se majke nose svakog dana?

Zašto nikad niko ne postavi stvari kakve zaista jesu i pokaže koliko je majčinstvo ponekad (i često) veoma stresno i teško?

O tome, sasvim iskreno, progovorila je Kate Dyson, majka troje dece.

Postavljajući svoju realnu sliku na Facebook stranici The Motherload, nakon neprespavane noći usled svih izazova koje majčinstvo donosi, podelila je svoje iskustvo i emocije jedne izmorene majke.

Ispod svoje fotografije, psihički i fizički umorne, i prezasićene žene, napisala je:

“Ovo je majčinstvo.

Ovo je buđenje četiri puta noću. Ovo je izbijanje prvih zuba. Ovo je telo koje boli. Ovo je psihičko zasićenje od porodice. Ovo je svađanje sa svojom petogodišnjakinjom oko toga koje čarape treba obući na školski izlet. Ovo je vežbanje teksta za školsku predstavu najstarijeg deteta iznova i iznova.

Ovo je briga da je oprema za fižičko spremna, uniforma ispeglana, cipele tamo gde bi trebale biti a ne u dvorištu kao juče.

Ovo su mačke koje mi se motaju oko nogu tražeći da ih nahranim pre nego što sam oprala zube. Ovo je potreba za odlaskom do toaleta bez publike. Ovo je očajnička potreba za kafom.

Ovo je organizacija doručka i zahtev za kašicom (nemamo kašicu) i ispade besa zbog namaza na hlebu (nemamo ni namaz). Ovo je beba koja se pokakila po celom krevetu.

Ovo je potreba da se legne kako bi se smanjio osećaj panike,a ne možes to uraditi jer se krevet suši nakon “usranog” incidenta.

Ovo je ležanje noću dok sam budna kako bih ulovila nekoliko trenutaka za sebe i svoje misli. Ovo je osećaj žaljenja koji se javlja odmah na prvi šum samo 20 minuta nakon što sam zatvorila oči.

Ovo je trčanje poput oznojene svinje po putu prema školi da bi video lica učitelja koja govore “dođavola, uvek u zadnjem minutu”, dok se smeškaju i drže vrata. 

Ovo je poljubac u lice svojim devojčicama i šaputanje “tako mi je žao, jako vas volim, želim vam lep dan”, nadajući se da neće misliti na svoju nesposobnu mamu kada budu išle prema učionici. Ovo je obećavanje slatkiša kasnije kako bi im se odužila jer sam vikala ujutro.

Ovo je dolazak kući nakon odvoženja dece u školu i struganje ostataka izmeta s čaršava.

Ovo je monotonija mama koje ostaju kući sa svojom decom. Ovo je slanje poruka mužu da danas dođe kući odmah nakon posla jer ste došli do ivice nervnog sloma.

Ovo je popisivanje svih poslova u kući i shvatanje da ćete biti jedini koji ćete ih raditi. Ovo je gledanje u lice vaše bebe koja plače jer ne shvata zašto je mama tako tužna.

Ovo je osećaj teskobe koji raste i stiska vas u grlu sve dok ne prođe napadaj panike. Ovo je zadihano lice koje leži na sofi dok vaša beba gleda iz svoje ležaljke sa širom otvorenim, prestrašenim očima.

Ovo je potreba za predahom, dugim predahom, znajući da ga neće biti. Ovo je znati da će vas ako odspavate kasnije, sve čekati da to napravite kada se probudite, poput planine koja raste. 

Ovo je sedenje u drugoj sobi kako biste pobegli od same sebe i shvatanje da ne možete pobeći od sopstvenih misli.

View this post on Instagram

In our village there is a community cafe run by volunteers. You can imagine the set up – village hall, metal trestle tables, plastic tablecloths etc. There is an amazing homemade cake table and plants for sale; it’s all a bit old fashioned and has that lovely ‘Grandma’s kitchen’, comforting feeling. This morning I popped in and had a full breakfast for £3.50, while one of the volunteers rocked Teddy to sleep as I ate, and they then gave me an extra cappuccino because I looked so exhausted. (Don’t tell them that Ted slept through last night!) It reminds me so much of the kindness of a playgroup I went to when I had Bess; deep in the fog, I took her to this little church hall and was welcomed with such kindness it’s stuck with me for years. The lady that ran it took me by my hand and gently said, “It gets easier, my love. One step at a time”. She was right; but those words still make me tearful to think about because they were exactly what I needed to hear at exactly that moment. There is kindness all around us, and when I started The Motherload I wanted kindness to be at the very core of what it was. That lady in the playgroup, and the volunteers today are what make motherhood that bit gentler and easier when the going gets tough, and I hope that in turn, I pay that kindness forward sometimes so that other mums know that it gets better, easier and feel that there is kindness all around us. ❤️ #kindness #loveanothermother

A post shared by K A T E D Y S O N (@mrs_kate_dyson) on

Ovo je znati da će danas trajati još barem deset sati. Ovo je konstantan osećaj straha da će se postporođajna depresija vratiti. Ovo je duboki udah. Ovo je smirivanje napadaja panike. 

Ovo je puštanje da te muzika ‘prekrije’ dok beba spava i dok se nadaš da će sutra biti bolje. Ovo je kada se ponovno digneš i opet nastaviš dalje sa svime. 

Ovo je majčinstvo.”

Izvor: Elle