SLUŠAJ ŠEFE, JA SAM OD DANAS TRUDNA DOK SE DRUGAČIJE NE DOKAŽE

Milena i Petko Vuković, zahvaljujući vantjelesnoj oplodnji, postali su roditelji

Zamislite majku sa sedmomjesečnim dječakom rođenim zahvaljujući vantjelesnoj oplodnji kako ulazi na vrata klinike u kojoj su joj ostvarili najveću životnu želju – da dobije dijete!

S vrata je dočekuje kompletno osoblje – od glavnog doktora – „najvećeg krivca” za postojanje tog malog bića – do medicinskih sestara, širokih osmijeha, uz zagrljaje i poljupce, s poklonom, igrom, muzikom i pjesmom: „Mama voli bebu najviše na svijetu; najviše na svijetu mama voli bebu…”

Okolina uvijek puna pitanja 

Takvom jednom nadasve sretnom susretu svjedočila je ekipa magazina „Azra”, za koji je 40-godišnja Milena Vuković s Pala, inače, pripadnica SIPA-e, odlučila otvoreno podijeliti ispovijest o svojoj četverogodišnjoj borbi za potomstvo.

Ona i šest godina stariji suprug Petko vjenčali su se 2016. godine i vrlo brzo poželjeli su ostvariti se kao roditelji, ali… Nije išlo. I, kako to obično biva u ovakvim situacijama, Milena je krenula ginekolozima koji su uglavnom govorili da je sve OK, da se opuste, jer „sve je u glavi…”

Dodatni problem predstavljala je udaljenost nje i supruga koji je terenski radnik u Iraku i često ga nema kući po više mjeseci.

Ipak, uskoro su od jednog ginekologa dobili preporuku da pokušaju s vantjelesnom oplodnjom. Iako su u Republici Srpskoj imali na raspolaganju banjalučku kliniku, opredijelili su se za jednu privatnu u Sarajevu. Nažalost, uslijedilo je razočarenje za razočarenjem. Tri iscrpljujuća pokušaja vantjelesne oplodnje i hirurško odstranjenje jajovoda kroz koje je Milena prošla, bila su bezuspješna.

-Nakon tog trećeg propalog puta bila sam psihički toliko utučena da sam sama otišla u jedan potpuno nepoznat kafić, gdje me niko ne zna i dugo plakala. Poslije toga suprug i ja odlučili smo napraviti pauzu. Odmoriti od svega, i fizički, i psihički, i finansijski.

Iako fizičkih problema nisam imala, sve je bilo jako stresno. Koliko god pokušavala, nisam mogla isključiti misli, a pogotovo što je okolina uvijek puna pitanja: šta čekate, što niste, kad ćete… – opisuje nam na početku Milena Vuković agoniju koju je prolazila.

No, najbitnija joj je bila suprugova podrška koji je, ruku na srce, u ovakvim slučajevima – atipični Balkanac. Nijednog momenta nije pokleknuo, niti pomislio odustati.

– Mi smo sve ostavili nastranu i ovo postavili kao prioritet. Nakon nekih godinu pauze, na preporuku moje prijateljice, u februaru prošle godine došla sam kod doktora Alija Mesuta u kliniku „Bona Dea”, koja je u to vrijeme tek bila otvorena ovdje u Sarajevu, u zgradi „Avaz Twist Towera”.

Prijateljica je već bila tu istim povodom i uspjelo joj je. Meni je bilo bitno i to što mi je blizu, jer se mora često dolaziti na preglede, kontrole, vađenje nalaza… a pošto sam već imala njeno pozitivno iskustvo, nije bilo teško odlučiti se gdje da pokušamo ponovno.

Sam pristup osoblja, od pojavljivanja u ovoj klinici, za mene je bio fascinirajući, ljudi su me primili kao da ulazim u svoju kuću – priča Milena.Sve nalaze koje je do tada radila doktor Ali Mesut je prihvatio.  

-Nije tražio da ih ponavljamo kako se ne bismo izlagali nepotrebnim troškovima. Neke smo dodatno morali uraditi, ali nikakav problem nije bio da donesem i one iz naše javne bolnice „Kasindo”.

Nakon što je suprug dao uzorak, otišao je uobičajeno na poslovni put u Irak, a ja sam ostala ovdje sama. Potom mi je urađena aspiracija, vađenje jajnih ćelija i ispostavilo se da ih je pet „okej” i da će ih oni oploditi te čekati da vidimo kako će se razvijati.

Hvala Bogu, uspjelo je za svih pet. Međutim, na mom predzadnjem pregledu dolazi do komplikacija – prisjeća se Milena novog straha koji je doživjela.

Pred sam transfer jajnih ćelija, pojavila se voda u maternici.-I sam doktor je bio strašno šokiran, nije mogao vjerovati otkud sad voda. Doslovno se čovjek za glavu uhvatio.

Imali smo pet oplođenih jajnih ćelija, ali nakon što je do tada sve bilo kristalno čisto, pojavio se problem zbog kojeg sam doživjela novi stres. Doktor je pretpostavljao da su zbog veće količine hormona zidovi maternice propustili tečnost.

Rekao je da narednih dana moramo pratiti to svakodnevno. Bila sam razočarana, dolazila sva u novoj neizvjesnosti, ali trećeg dana je uslijedio najljepši dio priče. Voda se, hvala Bogu, povukla, i kaže meni doktor: „Jao Milena, ja bih uradio transfer!”

Iznenađeno sam ga gledala, jer to nije bilo planirano tog dana, a doktor Ali ništa ne prepušta slučaju. Čekalo se da se ja u potpunosti zdravstveno pripremim. No, on je rekao da ad, ipak, da ubaci samo jednu jajnu ćeliju od onih pet, i to onu za koju je on smatrao da je u tom momentu najkvalitetnija.

Pristala sam i nakon što smo to odradili, odležala sam ovdje u bolničkoj sobi dva sata i otišla kući. Doktor mi je tada rekao: „Ponašaj se kao da se ništa nije desilo” – priča Milena dok joj glas podrhtava od bujice emocija koje nadiru iz sjećanja na dane neizvjesnosti i iščekivanja. 

Nikome ništa nije govorila, ali sama kod kuće, ipak, nije mogla da ne razmišlja, jer mozak se ne može isključiti.

– Bila sam tih dana na bolovanju, ali, da bih što manje mislila, odlučila sam otići na posao. Nazvala sam šefa i pitala mogu li doći raditi, na što je on rekao da nema nikakvih problema.

Kad sam došla na posao, ušla sam mu u kancelariju i rekla: „Slušaj šefe, ja sam od danas trudna dok se drugačije ne dokaže!” – tipično policijski saopćila je šefu kako, zapravo, želi biti na poslu da ne bi „kod kuće samo ležala, jela i razmišljala”.

Šef je opet rekao: „Može, Milena, nije problem.”  

– I radila sam i iščekivala. Jedan dan bude mi super, drugi dan kriza, simptomi kao kod PMS-a. Boli me stomak, boli me glava, nervozna sam, jede mi se, razdražljiva sam, plače mi se…

Svaki put kad odem do toaleta, strepim šta ću vidjeti… Nema ništa, dobro je, hajde Milena, idemo dalje – sjeća se naša sagovornica i ove agonije.

A, onda je došao taj 11. dan kada se vadi beta! Ključni nalaz koji će dokazati je li trudna ili ne.

– Dođem ovdje u devet ujutro, vadimo krv, kažu mi otiđite, popijte negdje kafu, dođite za sat dok beta bude gotova. Uđem u lift, odem na 35. sprat u restoran, popijem kafu, ne znam ni kako.

Ali, sat sam nekako izgurala, vratim se ovdje na četvrti sprat, sjednem i čekam. Prekoputa mene drugi parovi, s istim problemom, došli u nadi istoj kao i ja. Kazaljke otkucavaju… 11, 12, 12:30 sati…

Meni niko ništa ne govori, nervoza sve veća. U jednom momentu podignem glavu kad kroz hodnik idu sve sestrice „Bona Dee”, tehničar i embriolog, i doktor Ali koji govori: „Milena, surprise, trudni ste!!!” – opisuje Milena momenat kada joj ponovno kao i tog dana naviru suze na oči.

Ovog puta, konačno, radosnice.

Ne može se to opisati

– Nemoguće, nemoguće – ponavljala sam. I plakala bih i smijala bih se. Pogledam prekoputa mene žene koje čekaju, i one sve plaču. Odveli su me u drugu prostoriju, tresla sam se, tražim vode… Ne može se to opisati. Kad sam se malo smirila, kažu mi da betu treba ponoviti u ponedjeljak.

Ma kakav ponedjeljak, ja to ne mogu čekati, odmah sam supruga nazvala da mu kažem. Rasplakao se i on, a još je emotivniji od mene i jako voli djecu. Naravno, došao je i taj ponedjeljak, hvala Bogu, potvrđena je trudnoća, i naredna tri mjeseca su bila ključna, rizična, čuvala sam se, dolazila redovno ovdje – govori Milena.

Bio je mart, a Petko je uspio doći u junu u posjetu.-Tokom trudnoće, koristila sam vitamine, slušala doktora. Kada su prošla ta prva tri mjeseca, on je rekao da od tog momenta mogu voditi trudnoću gdje god želim.

Izrazila sam želju da je vodi on do kraja i dolazila sam jednom mjesečno na kontrole. Hvala Bogu sve je bilo u redu. U 11. sedmici sam uradila prenatalni test,koji je također, srećom, bio uredan i tada su mi potvrdili da je dječak, što sam već i predosjećala – kaže Milena, koja je s ulaskom u deveti mjesec odlučila da će se poroditi u bolnici u Istočnom Sarajevu. 

Plan je bio da Petko iz Iraka dođe 5. decembra, jer je termin za rođenje dječaka bio 9. ili 10., kako bi bio prisutan barem tom najsvečanijem trenutku. Međutim, deset dana prije termina Milenina doktorica je procijenila da je već sazrelo vrijeme za dolazak malog Milana na svijet.

– Interesantno je da su meni 28. novembra krenule kontrakcije i ja bih se vjerovatno i prirodno porodila 29., sve i da taj dan nisam imala zakazan carski rez, za koji se doktorica odlučila s obzirom na moje godine i sve što sam prošla. Jedva sam čekala da svane da idem u bolnicu.

Otišla sam u salu. Nisam se plašila, samo sam molila Boga da sve bude OK. Kada sam se probudila iz anestezije, morala sam ostati 24 sata na intenzivnoj njezi, a beba je bila na odjeljenu porodilišta.

Zamolila sam babicu da uzme moj telefon, da mi ga uslika, snimi i ona je to sve učinila. Rekla je da ne brinem, da je dječak dobro, težak 3.300, dug 52. Nakon ta 24 sata, kad su mi ga donijeli u sobu, više ga nisam, čini mi se, pustila iz svojih ruku – pokušava opisati najljepše osjećaje u životu presretna majka Milena Vuković.

Konačno je 5. decembra, stigao i tata i tek onda su se lile suze radosnice. Napravljene su i zajedničke novogodišnje fotografije tročlane porodice. Sada tatu opet čekaju. Otkako je u januaru otišao nazad u Irak, a poslije toga nastupila pandemija Corona virusa, Petko više nije bio u mogućnosti doći u BiH.

Čestitke Mileni među prvima su poslali doktor Ali i njegovo osoblje. I sami su jedva čekali da prođu dani najstrožijih izolacijskih mjera uvedenih zbog pandemije, kako bi im Milan došao u posjetu. Dočekan pjesmom i grajom, igrao se s doktorom Alijem i sestricama, dok je njegova mama davala intervju za „Azru”.  

– On je divna, mirna beba, spava, napredan je, sve jede. Čekamo i prve zubiće uskoro – opisuje Milena, a za kraj na pitanje ima li u planu uskoro i drugo dijete odgovara:

– Ovdje imamo još četiri zaleđena embriona. Čekat ćemo da se malo oporavim i vidjet ćemo, u svakom slučaju, ako odlučim, ponovo ću to sve povjeriti doktoru Aliju.

Šta država može pomoći

Milena se prisjetila i samog perioda iščekivanja od početka vađenja nalaza i davanja uzorka za oplodnju jajnih ćelija do sretnog saznanja da je postupak uspio. 

– Nakon prihvatanja osnovnih laboratorijskih i hormonalnih nalaza, nastupio je period primanja terapija s kojima se stvaraju jajne ćelije. To su injekcije hormona koje se daju u stomak. Pila sam i tablete, plus vitamine.

Konstantno u periodu ciklusa, prema tačno određenoj preporuci doktora Alija dolazila sam na kontrole.

Koliko se sjećam, aspiracija, odnosno aspiracija jajnih ćelija je bila 14. dana ciklusa, kada se one ukrštaju sa suprugovom spermom, to radi embriolog i dalje se prati proces da li će tu krenuti novi život. Transfer embriona urađen mi je 19. dana ciklusa – kaže Milena.

Svoj problem ni od koga nije krila.

– U SIPA-i radim već 15 godina i svi su znali za moju borbu, izlazili mi u susret, bili sretni i čestitali kada sam ostala trudna. Trudnoća je super prošla bez ikakvih problema. Svim mladim ženama i bračnim parovima koji imaju problem sa sterilititom, savjetovala bih da ne odustaju.

Postoje sada i refundacije dijela troškova za vantjelesnu oplodnju od države, pa je lakše finansijski za one koji ispunjavaju uslove. Još bi svakako bilo lakše kada bi skupi lijekovi koji su potrebni ženama u periodu aspiracije i transfera, bili stavljeni na esencijalnu listu – zaključuje Milena Vuković svoju priču za “Azru” o ispunjenju životne želje.